Bjesnoća je akutna virusna bolest koja zahvaća središnji živčani sustav, a prenosi se uglavnom ugrizom ili kontaktom sa slinom zaražene životinje. Smatra se gotovo uvijek smrtonosnom ako se ne tretira na vrijeme, što čini njeno prepoznavanje i prevenciju ključnim za očuvanje zdravlja. Iako je bjesnoća danas u velikoj mjeri pod kontrolom zahvaljujući dostupnosti cjepiva, ona i dalje predstavlja ozbiljan zdravstveni izazov u mnogim dijelovima zemaljske kugle.

Uzrok i prenosioci bjesnoće

Bjesnoću uzrokuje Lyssavirus, virus iz porodice Rhabdoviridae koji pokazuje izrazitu neurotropnost tj. napada živčane stanice središnjeg živčanog sustava i izaziva upalu mozga i kralježničke moždine. Virus bjesnoće se najčešće prenosi ugrizom zaražene životinje, a u rijetkim slučajevima kontaktom sa zaraženom mozgovinom, krvlju, slinom i drugim izlučevinama životinje koji u organizam mogu ući preko sitnih ranica i posjekotina te preko sluznica oka i usta.

Virus se u prirodi održava među divljim životinjama (lisica, vuk, jazavac, čagalj – šumska, ili silvatična, bjesnoća), a u Južnoj Americi i među šišmišima koji se hrane krvlju i kukcima. U nekim se zemljama virus održava i u gradovima, među psima i mačkama lutalicama (gradska, ili urbana, bjesnoća). Iznimno bjesnoća se javlja u ptica. Životinje, u prvom redu psi i mačke, cijepe se protiv bjesnoće ponajprije radi sprječavanja prijenosa bolesti s divljih životinja na ljude.

Simptomi bjesnoće

Nakon ugriza bolesne životinje virus je unesen u mišić te putuje živcima prema mozgu. Tek kad dospije do mozga nastupaju simptomi bjesnoće.

Razdoblje između ugriza do pojave simptoma naziva se inkubacija, a obično traje od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci (navodno i do 2 godina). Dužina inkubacije ovisi o količini unesenog virusa, njegovog soja, veličini rane, te udaljenosti koju uneseni virus treba prijeći od mjesta ugriza do središnjeg živčanog sustava pa stoga najdužu inkubaciju imaju male rane na perifernim dijelovima okrajina.

Tek nakon što zahvati mozak i dovede do pojave simptoma, virus se pojavljuje i u slini i tada životinja postaje zarazna. Za vrijeme inkubacije nema opasnosti od prijenosa bolesti jer životinja nije zarazna. Prijenos sa čovjeka na čovjeka je teoretski moguć jer slina bolesnog čovjeka također sadrži virus, no do danas nije zabilježen takav slučaj.

Bolest se razvija u nekoliko stadija:

Prodromalni stadij obično traje 2-4 dana i sličan je gripi: povišena temperatura, klonulost, glavobolja, bolovi u mišićima. Grlobolja koja se često javlja te poteškoće gutanja mogu biti početni simptomi hidrofobije (grč. strah od vode) U ovom stadiju bolesti mogu se opaziti fine mentalne promjene, nesanica i noćne more. Na mjestu ugriza koje je ujedno i mjesto ulaska virusa u organizam mogu se pojaviti poremećaji osjeta te nevoljni trzaji mišića u oko 60% bolesnika.

Slijedeći stadij, encefalični, nastaje zbog upale mozga. Iznenadna pojava jake motoričke aktivnosti, uzbuđenosti, razdražljivosti, konfuzije, halucinacija, agresivnosti, grčeva mišića, te serija epileptičnih napada koji se izmjenjuju s potpuno prisebnim razdobljima. Kako bolest napreduje javljaju se poremećaji svijesti, preosjetljivost na zvukove, svjetlo, strujanje zraka. Kombinacija pojačanog lučenja sline i otežanog gutanja dovodi do klasične slike opisa bjesnoće s „pjenom na ustima“.

Komatozni stadij nastupa između 2. i 14. dana bolesti. Razdoblja prisebnosti bivaju sve kraća dok bolesnik ne zapadne u komatozno stanje.

Bolest traje kratko i smrt obično nastupa zbog upale srčanog mišića u popuštanju srca i poremećaju srčanog ritma.

Prepoznavanje i dijagnoza

Dijagnoza bjesnoće kod životinja obično se postavlja na osnovu simptoma i ponašanja, laboratorijskom pretragom mozga koja se naziva testom imunoflorescencije. Zbog toga je vrlo važno rano djelovati nakon ugriza ili kontakta sa potencijalno zaraženim životinjama.

Tretman i prevencija

Bjesnoća je gotovo 100% smrtonosna kada se simptomi pojave, ali postoji preventivne akivnosti koje mogu spasiti život. Ako je osoba ili životinja bila izložena mogućem kontaktu sa zaraženim organizmom, najvažnija stvar je hitno cijepljenje protiv bjesnoće kao i primjena imunoglobulina.

Prije dolaska u zdravstvenu ustanovu potrebna je lokalna obrada rane. Ona se obavlja ispiranjem rane sapunom i vodom.

Preekspozicijska profilaksa (cijepljenje prije ugriza) primjenjuje se kod osoba koje su u visokom riziku kontakta s virusom. Osobe koje su u visokom riziku su veterinari (uključujući i veterinarske tehničare), studenti veterine, lovočuvari, radnici koji kontroliraju životinje, istraživači divljih životinja te putnici u visokoendemična područja. Daju se dvije doze cjepiva. Prva doza nulti dan, a druga 7. dan. Da bi se održala kvalitetna zaštita, potrebno je docjepljivanje svake 2 – 3 godine.

Postekspozicijska profilaksa (PEP) uključuje davanje cjepiva koja se primjenjuje neposredno nakon ugriza. U Hrvatskoj se primjenjuje Zagrebačka shema cijepljenja. Prema zagrebačkoj shemi cjepivo se daje u četiri doze kroz tri tjedna. Nulti dan daju se dvije doze i to po jedna u svako rame duboko u deltoidni mišić, a ostale pojedinačne doze 7. i 21. dan nakon prve. Ponekad se koristi i rabijesni imunoglobulin za bržu reakciju, po procjeni epidemiologa. Zaštita je vrlo efikasana, pod uvjetom da se započne u što kraćem roku od izlaganja virusu.

Osim toga, cijepljenje pasa i mačaka predstavlja ključnu mjeru prevencije u mnogim dijelovima svijeta, jer domaće životinje mogu biti rezervoari virusa i prenosioci virusa na ljude.

Globalna situacija i značaj cijepljenja

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procjenjuje da godišnje oko 59.000 ljudi širom svijeta umre od bjesnoće, i to uglavnom u ruralnim područjima Afrike, Azije i Latinske Amerike, gdje je velik broj pasa i mačaka lutalica, a cjepiva manje dostupna. Prema SZO, cijepljenje pasa je najefikasnija preventivna mjera, jer oni predstavljaju primarni izvor prijenosa prema ljudima. U razvijenim zemljama, slučajevi bjesnoće kod ljudi postali su vrlo rijetki, zahvaljujući obaveznoj vakcinaciji domaćih životinja i preventivnim mjerama. Ipak, neprepoznat ili nepravovremeno tretiran ugriz, posebno u područjima gdje bjesnoća nije potpuno iskorijenjena, može imati smrtonosne posljedice. Zadnji domicilni slučaj bjesnoće u čovjeka na teritoriju Republike Hrvatske zabilježen je 1964. godine. Nakon toga zabilježena su i dva „uvežena“ slučaja, oba iz Bosne i Hercegovine.

Republika Hrvatska službeno je postala zemlja slobodna od bjesnoće (Rabies free country) provedbenom uredbom Komisije Europske unije (2021/620) od 16. travnja 2021. godine, te je uvrštena na listu drugih europskih zemalja s istim statusom. Posljednji slučaj bjesnoće među životinjama u Republici Hrvatskoj zabilježen je 2014. godine što možemo zahvaliti provedbom oralne vakcinacije lisica koja se provodi od 2011. godine.

Krešimir Kovačko, dr.med. specijalizant epidemiologije